Odjednom neka misao kao povjetarac čista
dotaknuvši me zaljulja aprilski zrak unaokolo.
I nešto u meni poput daleke obale zablista,
ustremi se u plavet to drveće, još golo.
Proljeće mojih očiju, počekaj: duša još spava
odjevena u vlati, ispod mramornih pećina.
Možda ti treba, o nebo, lepršava moja glava
oprana bijesom svjetla i već izbjeljena do kosti.
Možda ti treba, o proljeće, najzelenije zrcalo
umrlog krajolika koji se budi u meni.
Zvučni kristal duha zastao tu, u opsjeni
rijeka i tamnih klisura što ih je disanje zgrtalo.
Prihvatam sve što dolazi iz zemlje koje se bojim:
preostalu strast vode, samoću i glečere plave.
Između zvukova stijena i drveća smrću se pojim
i znam da u grudima krijem to nebo začarano u trave.