Tu kraj je puta. Sad si i sebi
i bližnjem pust i dosadan.
S nemilim likom ne znaš gdje bi,
s broda je iščezla posada.
U jarbol možda grom udari,
o greben razbi se kormilo.
Što prohtjelo se, životu utvari
sve se je već dogodilo.
Ljepota, sama, zadnjim dahom
još dozivlje te. Rukom plahom
poruku jasnu piše povrh pijeska:
Porijeklo svoje ne znam, ni dom,
moj usud vječit je brodolom.
U tvome srcu zlatna arabeska.