I hita vrijeme svojemu svršetku,
i pita noga cestu: Kuda? Čemu?
Kako je lako bilo na početku
vjerovat suncu, mjesečini, svemu.
Al' najžarče si vjerovao stihu.
Poezija je bila oltar, drug.
U šapatu joj svečanu i tihu
zagušila je mladosti jauk dug.
Izgubila je moć nad tobom lira
Šekspira, Tina, Jesenjina, Lorke.
Ishlapili su zvuci glasovira.
Ostade kostur riječi, trag olovke.
Sad gaziš stazom samcat, posrćeš,
pred svakim brijegom strepiš: tu je kraj?
Za ludošću se svijeta osvrćeš.
Nijemi su bozi. Šuti zavičaj.
Nesretan si, bolan, putniče,
zaljubljen ne u dugu, no u oblak
dok gledaš kako u dalj odmiče
varljiva svjetlost, a ponoć vukodlak
vuče se crnim nebom, repom tuče
o tvoje čelo, taj napukli mijeh.
Pomozi, jeko grobna, davni puče
zemaljski prah da pretvorim u smijeh.
U pticu spasa, iz krletke duše
puštenu uvis u prostor slobode.
Smrtniče, smij se! Prijestolja se ruše
od daška smijeha vjetra povrh vode.