Takvo lice, uokvireno runom
plaveti sjevera, samo je sunčeva zraka
ispresti mogla, iz njedara oblaka
izvadivši cvijet sa gorkom krunom.
Samo tamo gdje zamišljeno hode
ptice između zvijezda i obala, otkri val
te oči uperene u gvožđe. Jedan kristal
na kamenju, i pjena i sjaj vode...
To nepomično jutro: boja njena glasa
u škrinji od ebanovine. Bijelo inje.
Zemaljske noći i nezemaljske pustinje.
Lice duha progovara, i tka od morskih talasa
ljepote neprekidno slavlje. Smiješi se ljetu
kraljica Kristina na bijelom suncokretu.