Mnoga proljeća vraćaju se
lastavice s puta.
One znaju jug i sjever svoj,
i ništa im ne smućuje mudrost
širokih neba, jasnoću vidika.
A ti na cesti dršćeš i ne znaš,
eto, gdje stoji grad,
ni kako teče ova brza rijeka.
Svake jeseni sahne
iznova divlji kesten.
Djevojke rastu,
krupnjaju pletenice
na plećima od lana.
I sve je kako treba:
i Veliki Medvjed, i šturci.
I snjegovi dolaze, ali bjeline nema.
Rastvori prozore, koji te tište.
Pođi da tražiš bjelinu u gudure,
u šume, zakloništa smrekā.
Pođi da tražiš put,
vidiš li modru žunu,
čuj, kako zove grmljavinu!
Blizu je bjelina.
A ovdje ničeg nema;
samo smrad kopitā,
trula mjesečina.
Sve će potrovati, sve;
i bunare, i voćnjake.
Sve će potrovati kad prođu.
Uzalud čekaju djevojke
Ljubav. Nekoga kolju,
a ti bi htio da usneš.
Cesta, oklopna kola.
O, tresi se zemljo!
Nema ni jasmina ni livada.
Prodani smo sramotno
za šaku para
i jedan prazan bubanj.