Velik dug ti vraćam
Zbog opomene: na zemlji budi haran!
Iz prikrajka da mi svijetle stvari
Po nijemom dogovoru,
Tople od ružičastih prsta,
Od uzdaha
Sve tihe stvari, što su tobom sjale,
Kad im srce tvoje reče: prenite se
Iz opore tvari!
U zrcalu lampe
Sviće sreća sobe
Hlad slana titraja
San školjki.
Tako si rasla među stvarima,
Da su likovale od dodira
Tvog pogleda i ruku.
Otvarala si dlan, a igračke
Titrahu na suncu
Ili u obasjanju
Svjetiljke.
Jednom reče: taj vilin-konjic
To je ljeto, rosa umire.
Lelulajuć se tako među stvarima
Sve manji svemir bijaše tvoj,
Što ljubav osobe zatravi
I niče na zapovijed Gospodina…
Mogao sam reći; tvoja soba,
Tvoja noć…
Sad mi preostaje
Nevidljiv luk tvog skoka u igri,
Da gledam svoje ruke,
Naranču,
I kažem: još jedan dan
Je prošao.
Besmrtna je duša
Šušti srebro lišća,
Prevrtnuta vjetrom…
Sve manji svemir biva, a spomen
Sve veći.
Zalud se računa dalj zvijezda,
Prostori ledeni,
Da se u ponor brojki
Sruči
Osoba.
Kroz moj život si prošla
Kao vršak nokta preko voska…