Pogasi, Bože, Zvijezde, što si ih krupne zapalio,
I skini sa neba Mjesec, što plače u dugim noćima,
Pa užezi u dušama našima, što si ih sa studeni zalio
Užezi ugašena svjetlila, da gore u mutnim očima!
Zamrači, Bože, zoru, što si je jutros zabijelio,
I utrni na nebu Sunce, što u požaru gori;
Pa zapali oganj u srcu, što si ga ledom nadijelio,
Neka pred Tobom plamsa, i nikad nek se ne umori!
Što će nam Zvijezde i Mjesec, ako su duše mrtve?
Čemu zore i Sunce, ako nama ne svanjava,
I kad su vedre duše mrakova podmuklih žrtve!?
Neka u dušama svojima nosimo vječne Zore!
I neka Sunce u nama svagdan jasnije granjava!
I Zvijezde s Mjesecom u nama nek neutrnivo gore!