Učitava se... |
Po sobi je padao srebrn trak
staroga, teškoga sata;
kroz prozor je s polja išao mrak
svijetla, baršuna i zlata.
Ništa nam nije diralo san
u mir potonule sobe;
u mraku su duše snivale san
neznani, neznane obe.
O, što joj nisam uzeo blage
ruke bijele i meke;
prosuo riječi velike, drage
ko putnik iz zemlje daleke?
Bila je lijepa ko tuga Istoka,
svijetla ko biser od zvuka;
crne su noći dva šumila oka
i ronila kosa od muka.
O, što joj nisam do nogu pao,
kleko: koliko je volim!
na četiri mora kako sam zvao
po cestama je ravnim i golim.
O, što joj nisam srcem na krilu
ko ludo zaplako dijete?
poljubio bisernu kosu, tu svilu,
i mramorne grudi i svete?
U tami, bez glasa, šutljiv i plah
ništa ne rekoh tog trena;
a sobom je išao miris i dah,
do mene je bila žena.
I ništa nije pomutilo san
u mir potonule sobe;
u mraku dvije ikone snivale san
mramorni, neznane obe.