Učitava se... |
Iz mora je ishodila
Vitka, čvrsta, uspravljena
Ko božica mora prava,
Ko rusalka, ko sirena,
Ko djevojka –
Koju oko vječno traži,
Ko djevojka čije draži
Mame više od najslađeg vina.
Sto bačava onog trena
Vina – ja bih za nju dao
Jer tko ima ko Božica
Tako lijepa dva obla ramena
Dva koljena dunjom zaobljena
Vitak struk i uzak bok,
Zato nije teško reći:
Ko božicu pravu
Stvorio je bog.
Gole, male dvije sise
Na grudima bijelile se,
Žutile se, zlatile se
Ko dva bijela obla žala,
Ko dvje krafne, breskve dvije
Žute, kasne – vinogradske.
Pa pomislim:
Otkud usporedbe takve,
Zbog čega joj grudi
Morskom sliče žalu –
Valjda zato što se kipar
Svemogući namučio
Dok je njih i bijele žale
Savršene izradio.
Zašto ko rumene krafne –
Stoga, što za njima
Ko za krafnama što prste peku
Kad ih majka prži o Božiću,
Usne žude
Srce željno sanja.
A zbog čega breskve kasne –
Žute vinogradske,
Zbog toga što voća slađeg
Na svijetu od njih nema.
Po sredini malih grudi
Nasred svake malina je zrela,
Rujem zore, tajanstvom užitka
Sokom čežnje poglede mamila.
Sitni kostim na bedrima
Tek što iz mora izašla
Božica je malo popravila
I zatresla bujnom kosom –
Misli sredit će se sama,
Pa po rivi prepunoj kupača
Put tuša se uputila.
Gleda pravo, ni lijevo ni desno,
Bolje grudi ističu se tako –
Iako ih nema zašto
Isticati.
Jer sve oči i onako,
Dok je rivom prolazila
Uprte su u nju bile.
Muške oči širom raširene –
Ženske gledale iskosa –
Da se sva omotala ručnikom
Opet bi se za njom okretale.
Dok korača i dok se tušira
Ispod hladna okreće se tuša,
Mati mila, kakova ljepota
Okružena šarenilom ljeta
Sunca, žala, veselih kupača –
Dok lak lahor lagana majstrala
Svježinom je sa pučine – ljubi.
Jedno noćno more, koje ne zna za san,
Muči se i stenje u dnu moje biti.