Ovdje gdje se orli s vjetrovima bore
I ledenjak sja se iznad mračnih jaza,
S ebenovim vratma, s krunom od topaza
Moja kula strši na vrhuncu gore.
Kraj nje nigdje nema trave, grmlja, vrutka.
Stoji sama, tiha – i s visine gleda,
Gdje je sa svih strana stiska obruč leda
I tvrd nasip kruži blistava bjelutka.
Ona ne zna što su putnici i gosti.
Ne zna za smijeh ljudi i za pjanu buku,
Ništa još ne taknu, osim mojih ruku,
Bijelih joj zidova od slonove kosti.
Sazdana u carstvu snjegova i bura
Ona ne zna za plač i za lažne jade.
Otkad ovdje strši, jošte joj ne stade
Ljudska noga blatna na prag od biljura.
Stoji moja kula sjajna, tiha, sama
Hiljadu već ljeta gore na vrhuncu.
Netom zora svane, otvaram je suncu,
Da me plam prožeže, da me mine tama.
Jedem zlatno voće sunčevih drveta,
Pijem svjetlost zvijezda, lazur u grud livam;
I tom hranom pȉtan uvijek veći bivam
Ovdje na vrhuncu hiljadu već ljeta.
A sred noći, kad u docu magla vri,
Ebenova vrata otvaram oluji.
Tad se na me dižu s vjetrinom što huji
Stari gorski dusi i divovi svi.
Ja se s njima rvem sred huke i tmine:
Sada truplo dižem, sad me peta tlači.
I tom borbom krijepljen postajem sve jači
Tisuću već ljeta na bȉlu planine.
To je raj što čara lijepe dane moje.
Takve su mi slavne večeri i noći.
– Kad ću, kad ću jednom jak i dobar moći
Da međ ljude siđem iz te kule svoje?