Učitava se... |
Hrvat, posljednji od braće i sestara koji
povedoše narod na obale Jadrana, bijaše
ostario. Izmoriše ga ratovi i širenje njegova
puka ravnicama, gorama i morskim zatonima
od rijeke Drave do valova morskih. Kad osjeti
da mu se približava kraj, pozove k sebi svoja tri
mlađa sina, skinu s njih mačeve te ih objesi o
stijenu prostrane kolibe.
– Čemu, oče? – začude se sinovi.
– Mjesto rata… rad! Mjesto oružja…oruđe! – odgovori starac pa povede najstarijeg
k plugu, što je uz dva vola stajao iza kolibe.
– Gle ga, sine. To je što drugi u životu narede. Mač brani, ali ne hrani. Uradit ćeš,
što uradiše tvoji djedovi i pradjedovi. Traži plodnu zemlju pa ori, sij, žanji. Neka tvoji
štagljevi budu vruci iz kojih neprestano teku potoci zlatne pšenice. Tek će nas onda
ova zemlja posiniti, biti doista naša. Hoćeš li?
– Hoću, oče. Upregnut ću odmah i otići.
Onda se starac vrati u kolibu i digne iz kuta malj. Pokaza ga svomu drugom sinu.
– Što je to? – upita mladić. – Zar nije to čime se lome lubanje neprijatelja?
– Ne – odgovori starac. – Ovim se lomi i teše kamen ni za što. Vidjeli ste kakve
kuće, zidine, tornjeve, vodovode i hramove digoše ovdje Latini već davno. Hoćemo
li mi živjeti uvijek pod šatorima, u daščarama i u kolibama od šiblja? Muči se, uči i
nauči. Tvoje su mišice jake, ruke čvrste. A sad uzmi i idi!
I momak posluša.
Vlko, treći Hrvatov sin, jak i okretan dječak, ostade sam uz oca, znatiželjan što će
se sada s njime dogoditi. Mirisao je po soli, trak zelene morske trave stajaše mu u
rudastim vlasima. Otac ga dugo gledao:
– Ha, znam ja tebe. Plivaš ko riba, gradiš neke mreže, loviš raka i ribice. Kotrljaš
panjeve u more pa na njima jašeš i guraš ih motkama po plićini što dalje možeš. Al to
su sve dječje igre. Valja od sada drukčije.
– Znam, oče. Valja raditi ono što rade Liburnjani. Čamci! Lađe! Valja podići škver
gdje se grade brodovi; luku gdje lađe pristaju. Oh, da mi je!…
– I bit će ti – reče starac pa mu nešto dade.
– Sjekira?
– Ne. To je bradva, oruđe tesarsko. Idi u šumu, obaraj hrastove, pili i teši. Pa radi što
i Liburnjani. Nismo ni na što došli k moru. Ono neće biti nikada naše ako ne počnu
plivati po njemu ta naša stabla. Sine, uzmi i idi u šumu.
I Vlko skoči od radosti, zavitla bradvom kao mačem i ode.
Starac sjede na ležaj, zagleda se kroz vrata u more daleko pred sobom. Eto, bacio
je on tri strelice iz svog luka, a sve mu veli da neće promašiti. U očima mu šumi; kao
da već čuje daleko mukanje volova što vuku plugove, zvek maljeva što tešu kamen, i
pljuskanje vesala što tjeraju morem lađe i čamce.
Najednom se pokaza na vratima djevojka.
– Oče, ostadosmo sami. Al ću ja živjeti samo za te.
A starac odgovori: – Nećeš, kćeri. Imam i za te dar.
On digne s ležaja pastirski štap i kudjelju i dade ih djevojci, pa reče:
– Izvedi ovce i krave i povedi ih na pašnjake. Digni ondje torove i stanove. Neka
potoci mlijeka poteku s visoka. I striži ovce, predi i pleti, obuci narod naš. Ja više
nikog ne trebam. Idi, kćeri!
I starac ostade sam. Legao nauznak; ukočio se i smirio se zauvijek.
Powered by VegCook.net