Učitava se... |
A nebo sve gluše je, tiše,
Ko zaprta vrata daleka.
U vrtlogu zvjezdane kiše,
Pred okom, što čeka,
Zar nikad se više
Otvorit neće nebesa?
Zar nikada više
Da gledamo davna čudesa?
Zar nikad? - Al što će
Ta čuda, kad naše su oči
Sad drukčije? Kada
U grudi nam dozrijeva voće,
Iz kojega melem se toči
Na dušu, što jada?
Tko, skrušen, još čeka,
Da gromko na stožeru škrinu
Nevidljiva vrata daleka?
Tko čeka, s visoka
Da zvijezde mu sinu?
Sveđ i svud: sred dječjega oka,
U dugi na kori vedraca,
Na licu mrtvaca,
U borama sijede nam majke,
Pod koprenom djetinje bajke,
U suzi, u pupu, što lista,
U kapljici rose, kad blista,
U uzdahu srca duboka,
Baš uvijek, i svuda:
Gle tajne, gle čuda!
Gle vrata visoka, široka!
Sa zida nebesa,
Što cvijećem se osu
Najčistijeg zlata
Bog na zemlju prosu,
Na pregršti klice čudesa,
Pa zatvori sjajna ta vrata.
I mukom se nebo tad ovi,
I kao da nekamo plovi
Kroz sunčeve kiše,
I biva još gluše, još tiše.
Ne silazi s čudom na pragu
Ko negda, sve niže...
Al' zemlja sve lakše, sve više,
Po zvjezdanom tragu
K nebesima onim se diže.