Učitava se... |
(U stilu legendarnom)
Na obronku prama meni niču hridi raskidane,
Niču ceste zavojite, niču stijene obasjane.
A međ njima, ko na sagu, stoje tihi dvori bijeli,
Po njima su, nad njima su oblačići rujni sjeli.
Tamo kucnu zvonce smjerno - ko da sitan biser kanu —
Oglasi se i zaćuta; vjetrić prhnu, dašak danu —
I u jedan mah zaore iz daljine silna zvona:
Jaki njihov krik poleti preko neba vasiona.
A ugasnu sunce jarko. Zaljulja se i zatavni;
Još zarudi, još zaplamti — i sumor bî povrh ravni.
Ja sam stao. I uporno gledao sam nijemo, nujno,
U duši mi pečal krenu nezamjetno i nečujno.
Iz mog oka probi kaplja. — Ja primakoh ruke dvije
I poniknuh — niz lice mi podjednako suza lije.
I ja znadem, ah, ja znadem, u tišini onih dvora
Usnula je moja ljuba od klonuća, od umora.
Blijeda leži među cvijećem. Klonula joj trudna glava,
Nad čelom joj i nad kosom aureola podrhtava.
--
Vijenac , 16.10.1897.