Vladimir Vidrić — Mrtva ljubav — Tekst

Vladimir VidrićMrtva ljubav

Broj otvaranja: 5664

(U stilu legendarnom)

Na obronku prama meni niču hridi raskidane,
Niču ceste zavojite, niču stijene obasjane.

A međ njima, ko na sagu, stoje tihi dvori bijeli,
Po njima su, nad njima su oblačići rujni sjeli.

Tamo kucnu zvonce smjerno - ko da sitan biser kanu —
Oglasi se i zaćuta; vjetrić prhnu, dašak danu —

I u jedan mah zaore iz daljine silna zvona:
Jaki njihov krik poleti preko neba vasiona.

A ugasnu sunce jarko. Zaljulja se i zatavni;
Još zarudi, još zaplamti — i sumor bî povrh ravni.

Ja sam stao. I uporno gledao sam nijemo, nujno,
U duši mi pečal krenu nezamjetno i nečujno.

Iz mog oka probi kaplja. — Ja primakoh ruke dvije
I poniknuh — niz lice mi podjednako suza lije.

I ja znadem, ah, ja znadem, u tišini onih dvora
Usnula je moja ljuba od klonuća, od umora.

Blijeda leži među cvijećem. Klonula joj trudna glava,
Nad čelom joj i nad kosom aureola podrhtava.

--
Vijenac , 16.10.1897.




Powered by VegCook.net

© 2006-2022 cuspajz.com