Vladimir Vidrić — Romanca — Tekst

Vladimir VidrićRomanca

Vitez Leon, pobjednik Moriska
I miljenik gospa i huriska,
Čeka da se s Don Dijegom bije,
Čeka zgodu što brže, što prije.

Do crkvice svete Izabele,
Gdje se puti križaju i dijele,
Gdje k Sierri širok pogled puče,
Susreli se i zastali muče:

Nagnali su hatove u travu,
Začeli su zabavu krvavu,
Vikali su. Uzdizali štite,
Potezali demeškinje vite.

Sada povik! Strijelom sablja zviznu.
Padne šljem Leonu — konj mu kliznu.
Prosuše se bujne vrane kose,
Skrenuše se oči ko da prose.

Smrt je blizu, vidi se po dahu.
Prska krv po kamenu i prahu;
Al je pala sablja osvetnika
Na crvene usne raskošnika — —

Dotle Don Dijega žena Blanka,
Bjeloputna lijepa Kastiljanka,
Med ružama sniva na altani,
Vlasi su joj plavi, raščešljani;

Kad on priđe k njojzi — zbunjen susta.
Teško j' diso, drhtala mu usta.
I dugo je stajao, i tako —
Jedan paž ga vidje gdje je plako.