Jutro se ponavlja
Prstima mirno prebirem po njemu
Ono je meko, ono miriše na našu sobu, na našu djecu, na naš posao
Ja glatko plovim u njemu
Ali, ono je i strogo
Moćno se uzdiže kao upozorenje
O tome da mi je pružena nova šansa
Da su mi njegova vrata još uvijek otvorena
Nekad su jutra bila nebitna
Zaronio bih u njih bez da sam išta mislio
Ona su često bila mamurna
Tako da ih ni po čemu nisam zapamtio
Osim po povraćanju i glavobolji
Sad su to neka sasvim druga jutra
Ozbiljna, rekoh
Sad to više nije zajebancija
Nego točno određeni sporazum o tome što i kako dalje
Koje su mi mogućnosti, kako sa svime
Njihov broj se neumitno smanjuje
Moja će jutra jednom biti iscrpljena
I mi ćemo se pozdraviti kao što se pozdravljaš s nekim na rastanku
I svatko će otići na svoju stranu