Otvaraš vrata kavane,
ulaziš,
već je pola osam,
imaš kosu, haljinu i vlažne oči,
na zidovima plakati, nož i zrcalo,
ne vidiš me,
stojim umoran
između danas i sutra,
kraj stola ponovno raste bor,
djevojka za šankom izlazi iz mora
i šeta između stolova,
ljeto je napolju i pada snijeg.
Ne vidiš me iako ti domahujem
ljubeći te,
slika u zrcalu
okreće mi leđa,
prepoznaj me,
moram ti reći da sam usamljen
i da ću sjesti na klupu
naslonjen ramenom na ono rame
koje si imala
jedne večeri
uz vatru na Otoku.
Okrenula si se i više si napolju
nego unutra,
uzalud vjerujem da sam ja ovdje,
djevojka za šankom promatra me
i ne govori ništa, već je pola osam,
naručio sam tvoje srce,
ali ga ne donosi.
Sutra ću ponovno doći
u isto vrijeme.