Ne postojim, ni ti ne postojiš,
možda si me sanjala,
možda sam te stvorio
od modrog kamenja,
od zvijezda koje ne vidiš,
od mesa obilježenog tvojim noktima,
od krvi koja te traži
dok napušta moje srce,
od ptica i njihova perja
visoko iznad zvonika,
od izmišljenih ruža bez imena,
od ljekovitih trava na kojima se odmaraju
tvoj plamen, tvoja košulja
i tvoje gusle,
od tebe same okupane u rijeci
koja izvire iz moga grla,
od godišnjih doba koje podiže
ruža vjetrova, od snijega
koji će pasti gdje ti staneš,
od svega što nemam, miješajući sve to
sa onim što sam imao
ili sam vjerovao da imam.
Možda sam mijenjao skretnice
očekujući vlakove koji ne stižu,
skupljajući ono što si odbacila,
možda sam učio na pamet
stare molitve
i tvoj hljeb i tvoje vino
još su kraj moje postelje.
Nedjelja je svaki dan,
ako još znamo da postojiš,
naše se riječi sudaraju
i uspinju se visoko u nebo,
držeći se za ruke.
Možda sam te posadio duboko u zemlju
čekajući da nikneš kad dođe vrijeme,
možda sam želio samo da me sanjaš,
a ti spavaš zatvorenih očiju,
gledajući kroz prozor
prve kapi kiše.