Cuerpo de mujer, blancas colinas, muslos blancos...
(Pablo Neruda)
Tijelo žene, skrovito čudo nepoznato u tebi,
ima li veće nježnosti nego što je moja
dok spavaš ljupka u sjeni svoje svjetlosti?
Silazeći u tebe kao u ponornicu
ponavljam imena cvijeća da bih te objasnio:
petunija, azaleja, robinia hispida.
Dok spavaš ti se igraš, rijeko u koju uranjam
svoje ruke, rastužena i vječna,
sa svojim šljunkom od sedefa i spaljene mahovine.
Na tebi sve prepoznajem i svemu se čudim:
tu je ponor iz koga dolazim i kome se vraćam,
i slana me žeđ obilazi dok umireš, slatka patnjo.
Evo koliko te tražim: kao jeka svoj glas,
kao glas svoju jeku što ne prestaje
i gori u mojoj krvi, u mojoj glavi bez svjetla.
Evo koliko te želim: kao pusta površina vode
svoj vir da je uznemiri i da sustane tamo
gdje sve počinje, i odakle smrt ne silazi.
Ima li nešto ljepše od tvoje kovine,
od tvoga voća koje se nudi? Ja sam brod
što tone i što se ljulja između tvojih obala.
Evo te, pobijeđene i gole, ali tko će proći
ispod slavoluka sa vijencem gorka lovora?
U tvome snu i ja sam izgubljen zauvijek.
Zagledan u beskrajne prostore otvaram
dio po dio tvog tijela što se ne razlikuje više
od mene u meni, jednako i jednako samo.
Tu je i nevidljiva pjesma koja preobražava
sva tvoja čuda u jedino, uzdrhtalo na kiši,
i prokleto nebo što ranjava plače iza tvojih vjeđa.
Evo te, pobijeđene i gole, ali tko će proći
ispod slavoluka sa vijencem gorka lovora?
U tvome snu i ja sam izgubljen zauvijek.
Zagledan u beskrajne prostore otvaram
dio po dio tvog tijela što se ne razlikuje više
od mene u meni, jednako i jednako samo.
Tu je i nevidljiva pjesma koja preobražava
sva tvoja čuda u jedino, uzdrhtalo na kiši,
i prokleto nebo što ranjava plače iza tvojih vjeđa.