Uvijek kad pomislim na tebe,
tu je onaj dječak što si ga vodila za ruku
izgubljen u mnoštvu, na uglu neke ulice,
sam kao stablo, kao cvijeće u čaši, zvono u zvoniku
sa svojom uzdrhtalom pjesmom.
Uvijek kada pomislim na tebe, približava se jesen
sa svojim grožđem i pada snijeg i vraćaju se zbunjene ptice
na moju postelju.Uvijek kada pomislim na tebe,
netko pjeva i netko mu zatvara usta bičem ili algama
i u sobu pada lišće progonjeno i glasno.
Ono što je ostalo moglo bi stati
u cvijet maka, u ogrlicu nekog pseta što ne prestaje
da ponavlja svoju tužaljku, u presahli izvor,
u oblak nad mojom glavom, i to je odviše malo
da bih te upamtio i suviše da bih mogao zaboraviti
nebo što je palo poput sive ponjave
podno mojih nogu.
Uvijek kada pomislim na tebe, ja vidim
kako gasne i tone jedno more bez obala i ostaje
samo sjena, samo njen križ koji nosim da bih ponovo pao,
ljubavi, da bih ponovo ustao u susret jutru.
Ako je bilo tvoje lice, bilo je hladno voće, kao krv,
kao ognjište siromaha uz koje sada stojim
da bih te stvorio ponovo od zemlje i blata,
od pepela koji se ruši i nestaje
uvijek kada pomislim na tebe.