Hvala Ti, Bože, što nisam u sitnom tijeku mrava,
Te deset puta ide preko istih trava,
I amo I tamo traži u pukotini puta,
I gore I dolje preko kore stabla luta.
Hvala Ti, što si me ipak poslao među ljude,
Ma da me iznose, i s podsmjehom se čude, –
Hvala Ti, što si mi dao i kratkovidne oči,
I ove slabe ruke, u srcu drage moći.
Hvala Ti, što sam jutros gledao brijeg u rosi
I zajutrak svoj jeo uz vinograd kosi,
Ispred bliskih gora i dalekih vidika,
Hvala Ti za osmijeh, vjeran ko s Tvog lika,
Te krenuh obasjan k sječama, za stanja,
Misleći: već zriju plodovi sred granja.
Hvala Ti, što si često uz moj korak stao
U svjetlu sunca i reko: nemoj biti zao
Onima, koji mržnju mjesto ljubav nose;
Hvala Ti, što sam čuo Tvoje noge bose.