Da nije bilo fatalnog trenutka
U žuto doba listopadnog rujna,
Sretna bi bila, ljepotica nujna,
Odana šumu živodajnog vrutka.
Ali se Mjesec, boje bijelog lutka,
- A pratila ga glazba jedva čujna –
Nadvio nad nju, lica osebujna,
Podarivši joj sjetna dva oblutka.
I tako, stopljena sa svojom biti,
Pretvorila se sva u sjajnu tamu.
Istine nisu rugobni grafiti.
Nego su, možda, ukras lunogramu,
Vilinski splet od najgracilnijih niti,
A Petra ga je svila u svom pramu.