I kad te nema šumiš u mom srcu,
Nestalna, stalna, brodica na pijesku,
Izbliza slična ljubičastu vrijesku,
A iz daljine račiću, ogrcu.
Kose ti nisu kose. Ni sag. Vrt su
Raskriljen zvijezdi i sunčanu bljesku.
A ni njih nema. Nego se uz resku
Neprebol gase vremenu, tom škrcu.
Zaustavi se, bezvremenska rijeko,
Zaustavi se i ti, svjetlo svijeta;
Zaori se iz šutnje, rajska jeko!
Jer vrijeme trenje moga plahog leta,
A svjetlo raskoš i voljenje neko.
Zvučna pak jeka nek mi zamre sveta.