Tu sivu maglu i buncanje sneno,
Tu oštru patnju sebevidog uma,
Izrazio je trepet bijelog šuma,
Sve ono rečeno, a nedorečeno.
Riječ suza. Banalan početak. Eno,
U kutu, plač i smijeh, božanska gluma,
I staklen pogled tajnog veleuma
Što himben pita: "Kamo, divna ženo?"
Tako je to, i nikako drugačije:
Naše je blago, škrinjica od zlata,
Ljepotom čistom vlastito i svačije.
Zato je svaki ljubitelj svojata: I
zvana, sjajna, čisto jednoznačje,
Iznutra, tamna, višeznačno data.