Učitava se... |
Dugo je u noć pjevao sam,
Još budan, kad vrt je već spavo.
Uz njegovu jasnu i drhtavu pjesmu
Polako je ocvjetavo.
Svoj jedini, tanki, srdačni zvuk
Ponavljo je bezbroj puta.
Tad nesta Ieptira. A vilinja kosa
Zrakom poče da luta.
Sve tiši i tiši mu bivaše glas,
Ko tužno nešto da sluti.
Na rubu puteljka, neprimjetno skoro,
Trava je stala da žuti.
A kada je k njem dolepršao list
Već svenut, ušutje potresen.
Granjem je prošao prigušen šum:
U vrtu je bila jesen.