Dragutin Tadijanović — Dani djetinjstva (XIII): Danas trideset pete — Tekst

Dragutin TadijanovićDani djetinjstva (XIII): Danas trideset pete

Mogao bih mnogo da govorim:
      Kako sam se na vozu sijena vozio,
      u vedru večer, ležeći na leđima,
      i činilo se: mrtav ležim, plav, pod zvijezdama —
      kako sam brao u bijelu torbu jabuke —
      kako sam u predvečerje išao
      na selski briježak, zamišljen,
      odakle se imao da pojavi
      moj tužni otac iz rata —

Jecaj, srce, u samoći,
Kad naviru uspomene.

U Rastušju, kod Svetog Vida,
Odavna spava moja baka.
I djed i otac pored nje leže,
Pod travom i pod ruzmarinom.
A Đuro, brat moj, na Mirogoju.
Svi odoše. Svi sad šute.

Mati i sestre u zavičaju. Daleko. Same.
Ne čujem više riječi drage, znane.

Bijah li doista JA taj dječak
Koji je slušao njihov govor?

Šuti, srce, u samoći,
Kad naviru uspomene.

Šuti srce u samoći kad naviru uspomene
           Al danas treba da izađeš
                iz osamljenosti
                    i krikneš
         Razlupaj kutiju uspomena
             Trči na raskršća
     K tebi dopire ubilački zveket
  preko razlivenih voda u maglama
    Prije nego što uzmoraš ostaviti
              srp kojim žanješ
         trči na raskršća i krikni
       Neka te čuju žute šume
         i teške crne oranice
        i lastavice i dimnjaci
i neka te čuju koji bez prestanka oštre
             noževe za klanje
         Neka odjekuju doline
      Nek se zaljuljaju vrhovi
Trči na raskršća u zlatnosti sunca
                     trči
                     trči
                   krikni
                  razlupaj