Dragutin Tadijanović — Goranov epitaf — Tekst

Dragutin TadijanovićGoranov epitaf

(Skriven u planinskom lišću)


      Miruj, sjeno Goranova. Oprosti, dragi Ivane,
      Ako su koje riječi, u lišću, krivo čitane.
      Riječi je splelo crno lišće, lišće krvavo:
      Zaplakan, u sumrak ih je, sâm, odgonetavo
                                                Tvoj prijatelj


Rodivši se u prvi dan proljeća,
Trinaeste dvadesetog stoljeća,
Ispijao sam vrč života, u mukama,
Trideset vedrih i čemernih ljeta,
Dok mi ga nije razbila u rukama
Krvnička ruka, okrutna, prokleta:
Za me sad nema vrča ni proljeća.
Moj grob leži u planini, nepoznat;
Ne znaju za nj prijatelji, mati, brat.
Vidite li, kako vam domahujem
Za svakim stablom. Više ne strahujem.
Jak sam kao zemlja koja me rodila,
Vječan kao zemlja koja me pokrila.