Dragutin Tadijanović — Hrastovo lišće šumori, šumori... — Tekst

Dragutin TadijanovićHrastovo lišće šumori, šumori...

Vjetar šúmī dolinom i brežuljkom
Šumovitim. Popev se nà hrâst, gledam
U daljini sivu rijeku, širòku,
Kako se blista i vâljā ko zmija
Pretpotopna. Tamo je ljubav moja,
Nesuđenica. Pa sam zaključio
U vinogradu, na hrástu, visòko,
Da ne mogu bez ljubavi. A svaki
Čovjek povjeruje u rođenu Smrt;
Umrijet ću, umrijeti (ima vremena!).
Otac mi kazuje: »Volim slušati
Kada stričaci zriču u travama,
U vinogradu, u noći zvjezdane,
Ili uveče, pred sunčev zalazak...«
Plakat ću možda, u kasne večeri,
Kad neveni uvenu, suze presuše;
A djevojka iz daleke krajine
Neće umrijeti ni ove jeseni,
Ni druge, ni treće, nego kasnije...
Mladiću, pjevaj sazreloj djevojci
Koja žudi tvoju snagu. A lišće
Na hrastu šumori, muklo šumori...