Idu već magle sa pokajnim ruhom,
spuštaju teško nad strmi se suhom.
Sive su usne, a slijepo im oko
mrtvo u očnice skrito duboko.
Idu ko sablasne vojske bez zvuka,
prekrivši polja što puna su muka.
One su brisale šume i gore,
stvorile blijedo bez oblaka more.
Bilo je gdjegdje još cvjetova krasnih,
spomena dana sunčanih i jasnih.
Sive su usne se taknule lako
čaški i cvijeće je svenulo svako.
Sami smo, srce nam nesreću sluti.
Tako je tiho da šutnju je čuti.
Gušća pred oknom je koprena blijeda,
il je to noć što nas potajno gleda.
Zašto smo zalud se morali naći,
čemu nam sunce kad sad mu je zaći!
Šutimo. Zašto i noć da nas sluša,
čemu nam riječ kad je osjeća duša?
Zastri sva okna, to jesen nam ide,
magle bi mogle da dušu nam vide.
Sive su usne, a slijepo im oko
mrtvo, u očnice skrito duboko.