Dragutin Tadijanović — Kao da nema ni mrtvih ni živih, nikoga — Tekst

Dragutin TadijanovićKao da nema ni mrtvih ni živih, nikoga

Svak bi umio, znam, ovako da napiše. Molim,
Ne zamjerite mi što čitate upravo moje
Skromne riječi, odavna poznate, razumljive.
(Pjesma je već počela, ako li se ne varam.)
Bijah u ovom parku. Prekjučer. Govorio sam
Sjedeći na zelenoj klupi, bez naslona, s dječakom
Iz dalèka kraja. On se rodio četrdeset dana
Poslije smrti svog oca koga ubiše Nijemci
U siječnju četrdesetpete. »Kad je moj otac
Došao u selo (ni ime neću da mu spomenem),
Zapitao je ženu na prozoru: Ima li
Nijemaca ovdje? Ona mu reče u oči: Nema ih!
Trenutak kasnije obasuše ga meci, i jedan
Pògodi ga u lijevo oko: otac pogibe.
Kad mi god mati o smrti toj pripovijeda,
Mene trese groznica dan i noć. Volio bih
Da su ljudi dobri; kad ne bi ubijali
Jedan drugoga. I volio bih da imam oca.
Brata i sestru, mlađe, imadem. I očuha.
I trinaest godina. A već sam rekao
Da mi tijelo drhti ko lišće, sjetim li se samo
Smrti mog oca. Pogledajte!« Tako kazivaše
Toga dana dječak, kojega neću vidjeti
Nikada. Kanio sam pjesmu napisati o njem,
Al nemadoh moći. Ni sabranosti. Danas dođoh
Ponovno k istoj klupi, i sagnut nad papirom
Bilježim pregršt riječi da se spomenem opet
Dječaka nepoznatog, njegova ranjenog srca.
Neću ga zaboraviti. Neću ga nikada
Zaboraviti. Budem li mislio (o, godine!)
Na predvečerje kad pokušavah u sjećanju
Da iznova oživim moga dječaka, neće se
Pred očima prikazivati slika mladića
Koji za ruku vodi djevojku i s njom zamiče
Dalekom stazom u šumu (u pogledu djevojke
Pročitah riječi za me: Čovječe, sâm na klupi,
Zar ne vidiš kako sreća vodi moju ruku?);
Preda mnom će se iznova pojavljivati lik
Istog dječaka, a u srcu odjekivati
Jednostavne njegove riječi. Zaboravit ću
Upornu pjesan zrikavaca u taj sunčani dan,
I mirna stabla borova i čempresa, ali neću
Tvoje dobre oči, dječače od trinaest godina.
Naslućivao sam u njima suze. Nek je dosta
O tome. Neka se razastre večernja tišina
Oko mene, u zelenilu. Zapast će sunce
I pojaviti se mjesec, krupan, bezbrižan, žut,
Med zvijezdama. Nastavit će on svoj put
Kao da nema mene ni tebe, dječače,
Kao da nema ni mrtvih ni živih. Nikoga.