Sa stabla jabuke, kraj zelene rijeke,
Spustila se grana zrelih plodova
Na zemlju gdje je čovjek poleđice ležao
S ispruženim rukama. Najednom, pade mu na dlan
Jabuka, crvena, i glasom žive žene progovori:
»Zagrizi me, ne čekaj, zovem te, zar ne čuješ?
Nisi li još osjetio moju slatkoću,
Zreli moj miris?« Hitro on ustade ispod sjene
I punim ustima zagrize do srži u jabuku:
»Znala sam, oduvijek, da me ti voliš;
I sad jedno postadosmo nas dvoje!«
Kroz otvoreni prozor (gdje li je taj prozor?)
Pala je jutarnja sunčeva svjetlost
Na sklopljene oči, u nemirnu snu, i on
Šaptaše, isprekidano: »Kamo nestade
Slatka jabuka... Gdje je... Gdje je
Zlatna jabuka... Hoću li te ikada
Kao noćas... grliti...« A jaka nečija ruka
Čvrsto ga drmnu za rame: »Još li
Zar spavaš? I što li to samo buncaš?
Diži se! Sunce je granulo! Pogledaj
Kako blistaju kapi rose na ružama,
Pod prozorom, u vrtu! Ustaj! Diži se!«
Razbudivši se, otvori on oči širom:
Oko njega nigdje nikoga.
Zagreb (Bolnica »Rebro«), 27. lipnja 1977.
Dragutin Tadijanović @ Wikipedia (hrvatski)
Dragutin Tadijanović @ Wikipedia (english)