Dragutin Tadijanović — O ciklusu pjesama Dani djetinjstva — Tekst

Dragutin TadijanovićO ciklusu pjesama Dani djetinjstva

Noseći dugo u sjećanju mnoštvo slika, doživljaja, događaja iz moga rastuškog djetinjstva, češće sam namjeravao da ih izrazim u stihovima. Ali nisam. Nedostajao mi je, možda, žar uspomena na te mlade godine; on se u meni, ipak, razgorio onoga mjeseca srpnja kad sam morao, iz dana u dan, korigirati obilan broj dosadnih a skupih oglasa dražbi, izroka, upisa, punih brojaka, datuma. Dobio sam, naime, potkraj lipnja 1935., mjesto korektora u službenom listu Narodne novine u Zagrebu, u Frankopanskoj ulici 26. Da bih pobjegao što dalje od toga svog mučilišta, da ga potpuno zaboravim, mene su sve više salijetali spomeni na dane mog djetinjstva. I tako sam jednoga nedjeljnog popodneva, u Đačkom domu, u Runjaninovoj ulici 4, gdje sam tada stanovao, napisao prvih pet pjesama ciklusa Dani djetinjstva kao kad bih žedan popio čašu svježe vode. Videći da od onoga što sam kanio reći nije kazana ni polovina, trećeg sam popodneva, vrativši se iz tiskare, nastavio i napisao četiri nove pjesme ne iscrpivši svu građu. Trebala su mi još tri popodneva, do kraja srpnja, da se kaže sve što je ležalo na srcu, da se ciklus zaokruži s dvanaest pjesama. A trinaesta, završna pjesma, Danas trideset pete, u kojoj se ne gleda svijet očima djeteta kao u onih dvanaest, napisana je upravo mjesec dana poslije nastanka prvih pjesama ciklusa.
Treba li napominjati da sam bio vjeran svom kraju, da sam vjerno prikazao mlade svoje doživljaje? (Uz »ono nešto«.) Moja učiteljica živi još i danas, u Brodu, a draga moja baka, i Liza Šumareva, već su umrle odavno. Na Lazinama još niče žito i raste... Na fotografiji moje majke i mene, dječaka od deset godina, vidi se: na mojim je prsima križić koji nam je gospodična »na prsa pribola«. Aszód se odista zove mjesto u Mađarskoj, gdje je moj otac bio u bolnici kao ranjenik. I tako dalje...

Zagreb; Književni petak, 9. prosinca 1955.


U Podvinju, gdje sam od 1912. do 1916. polazio osnovnu školu, imao sam dvije učiteljice: u prvom razredu Slavu Pletikapić (kćer Vjekoslava Pletikapića, mog razrednika u četvrtom razredu), a u drugom i trećem Justinu Banfić. Zvali smo ih: mlada gospodična i stara gospodična, a obje su bile neudate. (Slava se kasnije udala za učitelja Šarića, u Brodu, gdje živi i danas; Justina se nije nikad udavala.) O mladoj gospodični riječ je u pjesmi Da sam ja učiteljica, a o staroj u pjesmama Računska zadaća i Hoću li ući u sobu gdje je sag. Stanovale su u istoj kući, u velikoj graničarskoj kući, na trgu kraj zgrade nekadašnje općine: Slava kod svojih roditelja, ravnatelja škole Vjekoslava Pletikapića, u zapadnom dijelu kuće, a Justina u istočnom, sama. Mi đaci, učeći neke gospodarske poslove, išli smo raditi u njihovo dvorište i u vrt... Starinska ona kuća srušena je poslije Drugoga svjetskog rata: na njezinu je mjestu sagrađena nova škola. A od onih dana ostade ponešto u mojim stihovima.

Zagreb, u travnju 1969.