Dragutin Tadijanović — O pjesmama: Oh, kako je sirotinja bešćutna — Tekst

Dragutin TadijanovićO pjesmama: Oh, kako je sirotinja bešćutna

Godinu dana poslije rasprodaje prve moje knjige, Lirika, odlučio sam da izdam drugu knjigu pjesama, Sunce nad oranicama, također u vlastitoj nakladi. Dva mjeseca prije njene objave, od 15. do 18. veljače 1933., stanujući u đačkom domu, u Runjaninovoj ulici 4, napisao sam, pod zajedničkim naslovom Golubovi, sirotinja i ja, tri pjesme: Daleko su od mene oranice, Gospodin Lamian hrani golubove i Oh, kako je sirotinja bešćutna. U drugoj i trećoj pjesmi spominje se gospodin Lamian. Doista je onih godina, svakog dana, u podne, stariji neki Zagrepčanin donosio hranu golubovima ispred Hrvatskog narodnog kazališta, i oni su ga lepetom krila pozdravljali. Mnogi prolaznici, ponajviše studenti koji su se okupljali oko Meštrovićeva Zdenca života, zastajali bi u šetnji da uvijek iznova promatraju svečani ovaj obred dijeljenja zrnja i mrvica kruha gladnim golubovima. Ponekad se znao ovdje desiti i foto-reporter da ovu idilu naslika i objavi u novinama. Malenkost kasnije, pojevši skromni obrok poklonjen pred samostanskim vratima u Frankopanskoj ulici, dolazila je na Zdenac života i gradska sirotinja da opere posude za jelo, da se malo ugrije na suncu, da vidi dobro obučenu gospodu... Među njima svima, na onome historijskom mjestu, često sam se nalazio i ja, siromašni student filozofije, i što sam mogao drugo nego napisati te pjesme? Ubrzo sam ih objavio u travanjskome broju »Hrvatske revije«, a nakon desetak dana i u knjizi Sunce nad oranicama, koju je Državno tužilaštvo u Zagrebu istog mjeseca zaplijenilo.

Dragutin Tadijanović: Oh, kako je sirotinja bešćutna