Preda mnom uvijek stoji ogledalo. Kada čitam.
Ili kad pišem.
Obično čitam knjige, a pišem olovkom.
Ogledalo govori:
Crne oči ima Lem Kamen.
Njegove bi oči ljepše bile da su vesele.
Ali, ovako, previše su zatvorene; mutne, sumorne.
No, svejedno, bilo je mnogo žena koje su
ljubile te oči, oči Lema Kamena.
Lem Kamen kaže obično:
Zašto voliš, zlato, mutne moje oči?
A ona odgovara:
Nisu tvoje oči mutne, dragi moj.
One su kao crni cvjetovi, umiveni rosom, u jesen.
Ja volim tvoje oči.
Lem Kamen bi se umorno nasmiješio.
U dnu bi tamnih očiju biserje zasvjetlucalo.
Smiješio se kao da prolazi šumama u svojoj pokrajini:
Na lišću bi rosa blistala. I na visokoj travi.
A on, Lem Kamen, koračao bi bos.
I nasmijan.
Najvolim da legnem. I zaklopim oči.
Tada gledam, u mislima, dane koji su prošli.
Eto!... U ono su vrijeme cvali zumbuli.
Bilo ih je, ponajviše, ljubičastih.
Kažu da tako mirišu njedra plašljive djevojke.
Prije neg se sunce popne iznad gradskih kuća.
dođem u zelene aleje.
Na zumbulima bliješti rosa jutarnja.
Ptica na boru.
Pomišljam na rana jutra kada bih, od kuće,
išao u vinograd.
Moje odijelo natopljeno rosom.
Da možda uberem koji blistav cvijet?
Kome bih ga dao?