Opet je legla noć
Na moj samotni krov.
Opet u mome srcu
Žamore glasovi mutni.
Djevojko moja, daleka djevojko,
Vrata će se pred tobom
Otvoriti, bez šuma.
A ja, Tadijanović, pjesnik tvoga srca,
Pticama ću reći nasmijan:
»Šutite, drage ptice,
Sada bih ja da pjevam
Djevojci koju volim,
Djevojci moga sna.«
A ptice će doista
Zaćutati na granama.
Trčat ću ispod srebrnastog lišća
U svježim svijetlim šumama
S djevojkom koju volim,
S djevojkom moga sna.
Možda ću, najzad, vedar,
Stigavši do kolibe šumske,
Šapnuti djevojci: »Srce!
Uđi, milo malo srce,
Uđi u kolibu moju;
Vrata će se za tobom
Zatvoriti, bez šuma.«
Žamore glasovi mutni
Opet u mome srcu.
Na moj samotni krov
Opet je legla noć.