Dragutin Tadijanović — Šenoin karanfil — Tekst

Dragutin TadijanovićŠenoin karanfil

Na želju Ive Frangeša

Minulo je stotinjak i više ljeta,
Otkad se, pod jesen, neke večeri,
Mladi Šenoa, naš August Prvi,
S telećakom na leđima, i drenovačom,
I s prijateljem svojim Albertom,
Otputio u zemlju slovensku, pa stigao
I na grob Franceta Prešerna.
Zar ima tko da ne zna za Đačku pričicu
»Karamfil sa pjesnikova groba«?
Čitao sam je u mladim danima:
Još mi je i danas pred očima živo
Onaj Zagreb, i Šenoa mladić,
I grob Prešernov, i Nežica,
Ljupka Nežica, i onaj karanfil,
Rumeni karanfil, koji je davno
Uvenuo, ali živi, i dugo će još, dugo
Živjeti u pričici, što je u nasljeđe
Potomcima ostavi — zagrebački sin.
Prijatelju, ne zamjeri! Moje staro pero,
Malo zahrđalo, nije skladnije znalo
Izraziti ono što bješe tvoja želja.
No, zato recimo skupa da nas čuje Svijet:
Slava Prešernu! Slava Šenoi!
Šenoin karanfil nek cvate u vjekove!