Dragutin Tadijanović — Slike još nenaslikane — Tekst

Dragutin TadijanovićSlike još nenaslikane

Otonu Glihi za rođendan 1954.

Gledam kamenje. I more. I kuće
Sa crvenim krovom. Mislim na tvoje pejzaže
Primorske. I mislim kako si i ti djetinjstvo
Proveo u Slavoniji mojoj... A gdje su slike
Tvoje: na njima zrelina polja?
Kada si, posljednji put, pohodio kraj
Djetinjstva svoga? Uzimaj
Hrpu slikarskih platna,
I boje. I putuj... Doći ćeš, iza brežuljka,
U selašce (Rastušje ga zovu); i skreneš li
Lijevo, spazit ćeš kuću, već staru, sa prozorima
Otvorenim, i u njoj ženu,
Još stariju, bosu, u crnoj
Marami na glavi. (A kosa joj je kao ljiljan bijela.)
Ona će ti reći: Da, ja sam njegova
Mati. A onda ćeš, poslije ručka, naslikati nju,
Njezine dobre oči, koje su, davno već, gledale
Moje korake prve, a sada u njima nema
Ni súzā: iz slike će govoriti jedino
Pogled blag u godine prošle i u noć koja dolazi
Bez milosti. Zatim ćeš, već te vidim,
Prešavši preko potoka, otići
Pod brdo i popeti se, strmo, ispod hrastova,
U vinograd, i slikati, sa svih strana
Slikati: vinograd na brijegu, žitno polje,
Osamljeni hrast, povratak s paše, zapušteno
Groblje, kosce, vrbe na livadi, seosku djevojku,
Žetvu, plug i konje kako oru zemlju,
Istu onu zemlju koju su nekada
(O, doba davnine) orali moji pređi:
I djed moj, i otac moj, a ja ih gledao
U danima mladim. Oni, već davno,
Pod ledinom leže, a ja, već davno, ostavih i rodnu
Kuću, i plug, i oranice, i konje. I samo ih nosim
U sjećanju, u srcu... No, to se neće vidjeti na slici
Tvojoj: na njoj će biti samo zemlja
Tamna. Teška. Vječita zemlja.

O čemu govorim? Zar sanjam? A znam,
Na odlazak si spreman, prijatelju moj,
Kao obično, ljeti, na more. Na Krk,
Tvoj dragi otok.