Dragutin Tadijanović — Smiješak neba — Tekst

Dragutin TadijanovićSmiješak neba

Razglednice iz Raba, IV. (Ž. I.)

Prije nego sjedoh za stol
Crveni na kojem pišem,
Ležao sam, poleđice,
Ispod visokih borova;
Satima sam promatrao
Nebesa vedra, svijetlomodra,
Mišljah: koliko je ljudi,
U vijecima prohujalim,
Kao i ja sada, ovdje,
U nebo pogled upiralo,
A ono se samilosno
Smješkalo svakom sinu zemlje
Kao što se smiješi i meni...
Kao što se i tebi smiješi...
Dok nas ne primi mati zemlja
U svoje krilo... zauvijek.