Dragutin Tadijanović — Spomen na djedovinu — Tekst

Dragutin TadijanovićSpomen na djedovinu

Sestrama mojim, Seki i Kaji

Brata nemam. Jedino vas, koje mi
(Sjećate li se?) kazivaste davno:
»Brate, e moj brate. Lako je tebi.
Ne radiš ništa, nego samo pišeš
Pjesme. A mi se od posla prekidosmo:
Svako jutro porani i svako veče
Okasni. A ti samo piši i piši,
Blȁgo tebi. Sjediš u hladovini
Pod orahom i čitaš knjižurinu,
Dok mi žito žanjemo i vežemo
Snopove. Onda spazimo, odjednom,
Gdje iz čista mira odgurneš knjigu,
Uhvatiš papir i samo pišeš, pišeš,
Pa na kraju (tko se ne bi nȁsmijao!)
Zgužvaš i podereš te svoje papire.
Zovnemo te: — Ej, hodi nam pomozi
Sanijeti snoplje! Zdjeti ga u krstačje! —
Mislimo: nek i on, stariji od nas,
I muško, uradi štogod na njivi
Otaca svojih i nek ne gleda nas
Kako se zlopatimo, dok on samo
Piše i briše, i ne radi ništa...«
Blaženi dani, kad slušah te riječi
Sestara mojih mladih, još neudatih.
No godine se nižu, i svatovi
Protutnje, i djeca najednom izrastu
Ljudi. Pa traže zemlju i kućište!
Tako i moje sestre danas pišu:
»Dragi brate godine već prođoše otkako se
ne svraćaš kući svakog ljeta kao nekada
a mi smo se poudavale djeca nam odrastoše
to i sam znaš pa ne treba o tom ni govoriti
pitamo te kad ćeš doći da nam razdijeliš
očevinu obećao si a nikako
još ne dolaziš i nema puno vremena
da sagradimo sebi i djeci kućicu
da pod starost bar kažemo ovo je moje . . .«
Sestre, o sestre, nikada se neće
Vratiti mladi dani, i nikada
Očinski dom ne umire u srcu.
To znam. A do groba nosit ću spomen
Na djedovinu moju gdje odrastoh,
I gdje već živi novo pokoljenje.
Bez mene. Bez mene. Zaista bez mene?