Dragutin Tadijanović — Zabilježeno na groblju — Tekst

Dragutin TadijanovićZabilježeno na groblju

(Na Mihajlu, u Dubrovniku)

Gospar Ivo Vojnović počiva, u slavi,
Blizu kamenog zida, u tamnom grobu,
S pozlaćenim slovima svog imena. A gdje su
Knezovi? Gdje su? Zamuknula je, davno,
Eolska lira čȅmprêsā grobnih.
Njegov je susjed dječak kojem se u ratu
Krhotina bombe u glavu zarinula;
Roditelji mu staviše sliku na grob
I napisaše: NE ZABORAVI NAS, MILO.
Sunce se i danas naginje zapadu,
Dok ovo bilježim olovkom tankom,
Crnom, za sjen gospara Iva, za spomen.
Devet ga puta pohodismo ovdje
Na Mihajlu; slušali smo cvrkut
Vrabaca na granama čȅmprêsā njegovih.
(A gdje su čiope?) Dječak od osam godina
Dònese svježu vodu u posudu s cvijećem
Na grob svoga djeda, a žena u crnini
Odmicaše se i primicaše muževljevu grobu,
Da vidi kako li stoje njezine rujne ruže
Na grudima groba. Pomislih, za trenutak:
Od nas troje živih na ovom groblju sad,
Tko će prvi biti mrtvac, kostur, zemlja?
Drugi će netko donositi ruže, leandar,
Peruniku, ruzmarin, brnistru, da ih ostavi
Na dragom grobu. I da zatim ode,
Živ među žive, da mrzi, da voli.