Kupila si nam breskve,
spremila beskrajnu zimu
u ormar za zimske kapute,
potvrdila da je terasasto raspoređene turiste
uz rascvjetale vrapce koji golubovima kradu mrvice
posjedalo sunce,
pravo,
pa se više ne ježim od one kugle kugletine
koja ledeno drskim,
lažnim faličkim sjajem,
baš kao i traljavi penisi-plastike u izlogu,
primitivniji od onih iz ruku našeg pretka
pračovjeka,
zamazuju ljudima oči iza sunčanih naočala.
Iz unutrašnjeg džepa sjećanja,
iz redaka tvojih stihova,
izvlačim onaj,
pun istine i topline,
u kojem sam ti – nakon dvosatnog razgovora
koji je vijugao maksimirskim alejama
uoči prvog lišća –
promrzle tabane grijao svojim,
muškim čarapama
od meke vune.