Čudno je biti kentaur: čovjek-konj.
Divlja je moja krv kao balada;
Jer mojom ćudi konj i čovjek vlada.
U bradi je ljudskoj konjskog znoja vonj.
Propinjem se, čovjek i konj, u kasu;
Hoću razdvojiti svoja dva bića,
Razvezat konja od starca-mladića,
Ali ne mogu se slomiti u pasu.
Pa prihvati me takva, s pouzdanjem;
Takav ću ti služiti kakav jesam:
Trup prepunjen krvlju, a glava znanjem,
Kentaur – divlji konj i čovjek bijesan.
Uzjaši, nek me tvoja bedra krote,
Nek me pripitomi teret ljepote.