Oko mene kroz miris lipe i sumrak
svuda korača
gola istina,
dugačkih, tankih, vitkih i prebujnih
obrijanih nogu.
Još nedavno izlagala je grudi
hladnoći,
sve do iznad naježenih bradavica.
Upravo sam se vratio iz Barcelone,
sa zlatnog pijeska i mirisa kastanjeta,
i prašine koju podižu volani suknje uz ritam flamenka,
prije četrdeset i jedne godine.
Uspomene se mogu sanjati, ali maglovito
na predjeziku, jeziku bez riječi.
Namjera nije dovoljna.
Imao sam i ja Lauru,
jednom,
a poslije je peglala suknju.
Ali o tome džentlmen ne govori.
Pogotovo ako je bio neuspješno
nježan,
preozbiljan
i prezreo za svoje godine tada.
A onda klepsidra, preokrenuta,
ponovno stvara vrijeme
ispočetka.
Jesam li konačno postao mlad
ili djetinjast?
Kupa se miris lipe u mraku
iz kojega dopire djevojački smijeh.
Zašto se smiju kada ne mogu
vidjeti
u tami
moje melankolične bore?