Prvo sam to nosio zakukuljeno,
u karanteni primozga i pod rebrima,
a onda je iz kukuljice izletio pilot-lovac
koji će i poginuti zbog čarobnih,
strasnih pirueta u obliku omče,
lukavih petlji oko vrata,
oko struka, oko cijelog tijela,
iz kojih se ispetljati ne bi mogla
ni sveta rajska ptica.
Vodio sam je, zavodio, izvodio,
uvijek prema vrhovima,
kojima ni patina
na koricama albuma uspomena,
ni arhaičnost deskripcije koja je uvijek
kaskala za javom
nije umanjila visinu.
Na Oštrcu mi je ubrala cvijetić vrijeska,
u Alpama, dakako, Edelweiss,
a zatim šumsku jagodicu
od koje je auto mirisao
i tjednima nakon povratka u dolinu;
na Kahlenbergu tako jednostavno žut cvjetić
da je zaklonjen travom
preživio i opsadu Beča
i moje prevođenje spomen-ploče o pobjedi Zapada.
Pod škrtim stijenama Lomnickoga Štita,
dok sam pogledom tražio preostala tri vrha u oblacima,
prelijevalo se obilje mikroskopskog svemira
za koje je potreban korektorski vid:
dobio sam ponovno mirisnu jagodicu,
i modroljubičastu borovnicu,
ukradenu tatranskim Romima i medvjedima
ispred nosa.
Teturavim letom noćnog leptira, nespretno sretno,
sletio sam na dlan kojim je ubrala
četverolisnu djetelinu.