Samo su svilene niti fontane
ostale tinjati uz kraj i nakon što su pomeli zadnjeg
koji se sa strašću utopljenika držao za kriglu,
onako kako ja ne bih znao,
a vijugava je hladna zmija, boje mjesečine,
otpuzala u lokvicu na sredini trga.
Nisu više tu ni onaj tužna lika,
niti onaj gladna želuca;
s gledišta novih dojmova izgaženo, utabano tlo
ne obećava ni travke za konja ili magarca.
Kafka leži priklan izvan dohvata,
Dostojevski je izgubljen slučaj, nikada ga neću stići
dovoljno skratiti i popraviti.
Lolita već desetljećima
nije dijete,
a Tolstoju sam obrijao dostojanstvenu bradu
i Kreutzerovu sonatu,
iako Anni nisam mogao ništa ni oduzeti niti dodati…
Bin ich gar echt nichts?
Jesam li imalo uspio okrenuti Drugi zakon termodinamike?
Maxwellov se demon ceri iz nevidljivih oblaka.
Lebde bijele police s knjigama iza leđa, mojih,
a i knjige su većinom moje,
prijete da će odletjeti kao sasvim nedavne uspomene
dok se one stare prikradaju:
ulovljenim smo muhama otkidali krila da budu žive
kada ih natičemo na udicu.
Slušam vjetar i čekam munju koje će povezati vrh
komunikacijske antene sa skrivenom letećom planinom.
Onda ću naprezati sluh
prema ritmu disanja koje uzvraća toplinu dlanu
i malo manje, sasvim malo manje
strepiti od mraka, s obiju strana,
od mraka
bez krila,
bez vjetra,
bez munje,
bez iskre.