Spomenik ti gradim, slažući riječi.
Veći ga je pjesnik digao sebi,
I učinio trajnijim od mjedi,
Da sebe, pjesnika, učini vječnim.
Ja ne tražim sebi vječnost i slavu;
Za tebe tražim riječ čišću od zlata;
Iskušavam moć pjesničkog alata,
Da napišem pjesmu jedinu, pravu;
Da u njoj bude tvoj osmijeh i oči,
I pogled koji sa mnom razgovara.
Al nejaka je moć svega mog dara
Da jedan sonet o tom posvjedoči!
Za spomenik vrijedan smiješka s tvog lica –
Trebat će meni tisuće stranica.