Ta riječ je tako prokleto laka…
Uličarka!
Gostioničarska
čaša iz koje svatko
pije što god hoće.
Jeftina
plastična vrećica u koju na tržnici stave
tri glavice luka
ili krvava teleća jetra
pa se zamrljana odmetne,
sasvim besmrtna u kruženju svijetom,
čak i kada se negdje u oceanu zaglavi
u grkljanu kita.
Ne pristajem s njom podijeliti intimu
dlanova koji su se pronašli ispod pokrivača,
i usred duboka sna.
Ili prigušen klik, tren kada kradom fotografiraš
kako na livadi fotografiram tele.
Ne!
Ona je tako besramno
višeznačna
da se u toj eksponencijalnoj mnogoznačnosti
svako značenje rasplinjava u zrak;
i svuda je – kao zrak
koji sasvim jasno vidimo samo kada je prljav.
Ne, neću je reći,
tu riječ.
Oduzeli su je značenju
koje je naša sasvim privatna stvar.