Euklida ne ispuštam iz vida,
izmislio je tračnice,
pragovima se zauvijek drže jedna uz drugu,
i tek se u dalekoj daljini,
tamo gdje je ima,
sljube.
Pa s rukom u ruci,
uvijek na dohvat ruke,
na dohvat ruku koje zajedno stare,
na razmaku duljine onoga praga,
provjeravamo je li u pravu Euklid ili Gauss.
Gaussa ne treba odbaciti
samo zato što je svijet gledao iz balona:
privlačenje se izražava njegovim imenom.
Onda se opet vraćam na ledenjake,
dok se vozimo glacijalnom ravni,
izračunavam brzinu kojom su tekli.
A ti se smješkaš,
i ledenjacima,
i drugom zakonu termodinamike,
kada svojim riječima pridajem svojstvo negentropije.
I smješkaš se dok se naginjem na fibonačijev niz na livadi,
a samo ti pronalaziš djetelinu s četiri lista.
Izračunavam približno isti omjer u susretima
sa zlatnim rezom,
a on se – sasvim zagonetno – ipak mijenja.
Praviš se da pratiš
Cezarovu taktiku,
pobjednički dvostruki obruč,
okrenut prema unutra i prema van,
iako su moji preci te slavne Rimljane
sasjekli s početka Novoga vijeka
u Teutoburškoj šumi
i navukli sebi na vrat prokletstvo germanofobije.
Smješkaš se broju šekspirovih lapsusa
i nespretnosti Dickensova gosta.
Smješkaš se i slušaš
papagajski razbacane enciklopedijske natuknice
i na kraju zaspiš uz moje mrmljanje
prijevoda prima vista sa čudnih jezika
od koji ni jedan ne znam do kraja.
Zaspala si čak i uz Leopardija,
a on je bio tako žalostan, izgubljen i sam,
u nerazumljivom talijanskom dijalektu.
Da, preveo sam ti čak i ljupko ljubljeni Rio Bo…
Ali na koncu konca
uhvatiš me s dva prsta
kao miša koji se utapa u pudingu
antičke retorike
– De bello galico –
latinskih sentencija,
donjolužičkih doskočica,
obecnoj češtini dobroćudnih čapekovskih žandara
i slovačkoj prozi našeg prijatelja
koji je u dvorcu iz mašte zazidao ženu,
ili iskidanom tkivu nedorečenih rečenica
kojima je Andersen skalupio suvremeni danski…
Izvadiš me i staviš u svilene niti svoje pjesme.
I tako uvijek uz tebe liježem
i ustajem
gotovo trijumfalno,
kao pobjednik u Galskom ratu.