Ka korijenu svome stremi loza:
Prepoznao sam te odmah u klupi
Jer jedina ti si u onoj grupi
Točno znala što je to proza.
Još vedro dijete, i već žena zrela,
Iz mog sjemena stvarala si priče.
Nismo znali otkud ljepota niče;
Čime se začinje tvoja novela.
Umjesto da te uberem, cvijete,
Odoh; proze prestale, ko uklete.
Otada te traže vitice loze.
Hoću te grlit, hoću tvoje proze.
Sad ti u meni začinješ sonete,
Ljubavlju, kako se začinje dijete.