Nećemo se izležavati u morskim odajama,
uz morske sirene ovjenčane algama crvenim i smeđim (kao tlo),
sve dok nas ljudski glasovi ne probude da tonemo na dno.
Ne obaziremo se na elitnoga Eliota, Ti Es,
sumornost ostaje na ulicama
dok pod mojim poljupcima postaješ Ava Gardner;
dakako, ja sam iz prve polovice prošlog stoljeća
kada se olako govorilo Volim te,
ne ovako sustegnuto kao danas,
ali ništa drugo
nije olako bilo.
Možda me je ozbiljnost napustila
zajedno s kosom,
i bio bih tako star, i bio bih tako star
da na vrijeme nisam od Leopardija posudio
ono početno Leo, dostojanstvo lava pretočeno u riječ
iz koje nastaje slika, od stvarnosti veća
jer se proteže iz korijena krošnje, iz korijena cvijeta,
do neba,
do zvijezde u koju se maslačak zaljubio i postao Mjesec,
makar i neuspješan u letu.
Meni sirene ipak pjevaju,
meki nostalgični bluz,
negdje ispred tvoga prozora u note zapisan
pticama na grančicama i žicama
iznad dječje graje.
Bio bih tako star, bio bih tako star
da u nama nije isti mikrokozmos,
da nemamo zajedničku mikrofloru,
sve u ravnoteži plime i oseke
koju ni astrološka čistoća Djevice
ne uspijeva narušiti.
Skrivena laterna magica baca nervozne obrasce
na nevidljiv ekran,
a neuronske se veze igraju u elektrolitu
slatke sline.
I onda odjednom, sasvim ležerno i sasvim sigurno,
izgovorim naziv slastice,
slojevita kolača čije se ime veže uz različite toponime,
a na koji si upravo pomislila.