Luka Botić — Bijedna Mara [drugo pjevanje] — Tekst

Luka BotićBijedna Mara [drugo pjevanje]

Broj otvaranja: 1504

DRUGO PJEVANJE

Još zorica zarudila nije
Nit' danica vedra zasijala,
Al' u Klisu, u oporom gradu,
Mlado momče, Turčin kano ruža,
Iz nesna se diže iz dušeka,
E mu srce mislim' osvojeno.
On poviče svog vijernog slugu:
"Ibrahime, brate, a ne slugo,
Opremaj mi đogu jedinoga,
I opremaj tovar trgovine,
Ponajviše đulsije vodice,
Štono dole djevojke najvole,
Da idemo Spljetu bijelome."
To rekao, odijelo bira
Jedno drugom kako će likovat:
Krasnom momku krasno odijelo.
To probudi ostarjelu majku
Pa mi majka svog jedinca pita:
"Oj Adele, jedini u majke,
Kuda mi se još za noći spremaš,
Kad vrijeme ne priliči putu
Od hajduka kletijeh dušmana?
Prođ' se, sinko, takvog putovanja,
E mi srce mutno progovara,
Da s' iz toga hoće izleć hudo,
da ćeš mene ubiti sirotu;
Jer kad gledam Splijet sa čardaka
Kakvi ti je divan i čaroban,
Ako s' u njem tako divne djeve,
Ja se bojim hoće te opčinit,
Hoće t' mladu prevrnuti pamet.
Dvije rane u srcu me bole,
E što ne će na putu hajduci,
Hoće klete mlade kaurkinje
Ukrasti mi sina jedinoga."
Dok starica tako jadikuje,
Mučan Adel uzdiše duboko,
A kada se naslušao majke,
Uzjašio bijesnog đogata
I otjera tovar trgovine.
Stranom jaši Adel momče mlado,
A jednako baca oko Spljetu,
Pa zapjeva sjetno neveselo:
"Spljetu grade, teško uzdisanje,
Tko te spljeo, divno li te spljeo!
Što te kiti more i brodovi,
To te kiti tvoje župno polje,
A brane te čelik-bedemovi,
O kojijem Turci taman ginu,
Da bi mi se u te udomili
I savili pitomo gnijezdo.
Odžalit bi sve na sv'jetu mogo,
Štogod imam vatra da popali,
I da voda raznese u more,
Tek da mi je od proroka usnut:
Hoće Turci za života moga
Sa spljetskog ponosnog zvonika
Mujezime stambulske slušati!
Divna l' tada za Turčina pl'jena.
Ja svoj plijen s pameti bi smeo
Sa jedine kaurke djevojke,
Koja mi je srce izgorjela,
A svojijem licem i očima."
Adel pjesmom srce razgovara,
A kako ga pjesma zamislila,
I ne čuje lomnom Rupotinom,
Gdje mi Turci iz rosnih Poljana
Sa dizdarom iz ravnog Konjskoga
Na svojijem bijesnim konjima
Štropotaju niz brdo kamenje.
No njeg čuo Konjački dizdare,
Razumio pjesmu Adelovu,
Gdje g' obmami tanka kaurkinja;
Pa dizdaru to pomučno bilo,
Te on daje iz pištolja glasa,
Do tri puta svog glasnika pali,
Devet puta odjekuje brdo.
Tada veli Ibrahime sluga:
"To je ago, konjački dizdare,
Ja poznajem njegova glasnika;
No dizdare il' je u nevolji,
Ili se je b'jesan pomamio,
Što po triput svog glasnika pali;
Već da njega, ago pričekamo
S njegovijem ostalijem društvom;
U putu je društvo do nevolje,
A dizdare, čuo jesam kazat,
Ima kćerku mjezimicu Melku,
Kakvoj nejma u ljepoti druge
Naokolo na devet konaka,
Pa s' dizdare hvali prijanima,
Kada s njima sjedne u divane,
Da on goji svoje mjezimice
Baš za tebe, suđeno ako je.
Da ti, ago, moju pamet kažem,
Ako s' ikad oženiti misliš
I do srca ljubiti djevojče,
Ne odbijaj dizdarove Melke;
A dizdar je glavit prijatelju,
Sa tri sina, tri sokolovića,
Junački se vitez okrilati,
Te kud pomoć, tu odmoći može
Pustim blagom i smrtnim megdanom."
Al' to Adel ni da čuje neće,
Već on pušta đogatu na volju,
Prebacuje brdo i nebrdo,
I tek će se časom ustaviti,
Da napoji u Solinu đoga.
Istom đogo digo s vode glavu,
Al' eto ti konjačkog dizdara,
Mamen leti na gojnom doratu,
Kan' da mu je za nevolju ljutu;
Kod Adela uprav s' ustavio,
On mi počme Adelu besjedit:
"Stani, Ado, kud te sila tjera,
Što ne čekaš Ibrahima slugu?
Gdje je pazar a bez trgovine?
Il' i Spljetu srce zaostalo
Kod lijepe mlade kaurkinje,
Pa bez srca biva poginuti?"
Oštar susret, još oštriji Adel:
"Moje srce, a tvoja nebriga,
Niti treba kakvog kalauza."
Plane dizdar kao siva munja:
"Jeste briga, Seimović Adel,
Jeste briga, ona te ubila!
Jer u srca dva lica imadeš
Da okrenut možeš svakojako!
Ako ljubiš skota kaurskoga,
Od proroka prokleto ti bilo,
No dok moje ne ramenim glave
I riječi mojijem sinovma,
U zo čas si po sijedu majku
Opčinio srce moje Melke.
A kažem ti volju samog Alah,
Ili ti je Melka suđenica,
Ili si se glavom našalio,
Gdje ne bilo prilike za šalu."
To izusti konjački dizdare,
A bijesan ne zna šta da radi,
Veće vadi sablju iz korica,
Dvaput mahne po vrbovom granju,
Granje pokri i njega i konja,
I pokrilo Adela i konja.
Trgoše se konji ispod granja,
Planu vatra Adelu na licu
Šćaše pamet da mu se pomrsi,
Da zametne sa dizdarom kavgu,
Srećom dizdar smućen prihvatio:
"Ču li, Ado, ikad kazivati,
A tako ti tvoje stare majke.
A tako je hladnu ne ljubio,
Da je Turčin, gospodskog koljena,
Za bijele zore uranio,
A da sluge konja ne spremaju,
Već da sprema jedinica kćerka,
Ljubi jadna konja babinoga,
Da donese s babom dobre glase,
A svom babi uzjahat ne dade,
Već ga ljubi u skut i čizmu,
A suzama nakvasila lice.
Pa zaklinje oca rođenoga,
Da joj ne da dragog kaurkinji,
Bar da ne da za života njena.
Djetetu je otac vjeru dao:
Ne će Turčin ljubit kaurkinje,
Dok mi sablja za šibu vrijedi;
No bude li do sudbine klete,
I sramote Turkinje djevojke,
Otac hoće pregorjet dijete,
Svojom rukom život joj učasit,
No kad život učasi Turčinu,
Kog je prorok i vjera proklela.
Eto t' more, sreće što ti kobim,
Do ako si ruke pouzdane,
Il' se možeš u kaure uzdat,
Da ti mogu drukčije otkobit."
Da je kome pogledati bilo,
Kako dizdar očima sijeva
I u licu probljeđuje plaho,
Za Adela bi se uplašio
I krasnu mu mladost požalio;
Al' je Adel srca slobodnoga,
Slobodnoga i zaljubljenoga,
Ne će oka zemlji oboriti,
No u čudu kazuje dizdaru:
"Ama, ago, života mi moga,
I tako mi očinjega vida,
Tako s njima više ne gledao,
Što mi duša vidjeti najvoli,
Ako ikad vidjeh tvoje Melke,
Ako ikad s njome probesjedih,
Ako ikad pozdrava poručih."
Al' to dizdar da vjeruje ne će,
Već ostade glavom mahajući.
Ode Adel konju se sveteći,
Konja muči, a sebi govori:
"Ne ću, tužan ljubit nametkinje,
Ma ja zbilja izgubio glavu.
Nek se hvali dizdarova Melka
I lijepa gospodskog roda,
Kad mi nije po srcu suđena.
Što bi tada rekla moja Mara,
Da djevojci drugoj vjeru zadam?
Što bi rekla, kad bi čula kazat:
Ide Adel dizdarevoj Melki,
Adel ljubi prelijepu Melku?
Mila draga bi mi protužila,
Bi me mila stala proklinjati,
I Bog bi joj prihvatio kletve;
Ne ću, zlato, života mi moga,
Života mi i moga i tvoga." -
U tom konjic naglo pod njim zazre,
Kročit ne će, no ušima striže:
Od čuda se jeste uplašio!
Ukraj puta biljar bira bilje,
Čudnovate nošnje i oprave,
A čudnije pameti i posla,
Bilje bira a pjeva iz tiha:
"Da me hoće draga
Zdravo dočekati,
Zdravo dočekati,
Milo pozdraviti:
Što mi nosiš, zlato,
Iz tog Klisa tvoga? -
Ja ti nosim, dušo,
Rumenu jabuku,
I nosim ti, dušo,
Đulsije vodice,
I nosim ti, dušo,
Srce obranjeno;
Pram jabuci, dušo,
Da mi se rumeniš,
Da uzdišeš, dušo,
Mirisom ružice,
A da vidaš, dušo,
Srce obranjeno."
Oj Adele i mučna pameti,
De se sada od čuda razberi
A pred tijem strašnijem čovjekom
I njegovom pjesmom i pameti!
Al' u njemu jadnom siromahu
Srce kipi, pamet se razmeće;
On ne može da se čudu čudi
Veće štrepi, jedva progovara:
"Otkud pjesme, biljaru, od kuda,
A tako ti zdravlja i života!"
A čudan se čovjek ispravio,
Gleda momka, hoće ga pojesti,
Pa ga plaši tihim posmijehom:
"Kad me pitaš i baš želiš znati, -
Otkuda bi pjesma do iz srca?
Kad mi srce štogod milo kaže,
Od veselja kako da ne pjevam?
Ako li mi štogod tužna kaže,
Ja procvilim, te i tako pjevam.
Ovo bilje, a za tuđe zdravlje,
Teke što ga moje oko bira
Te i pjesma što mi srce pjeva,
Srce pjeva, ali o drugome."
Kad to reče, poklima perčinom,
Pa se tiho Adelu približi,
Vedrijem mu licem tajno kaže:
"Brat po srcu, bratski pogledaj me;
Pjesnik sam ti, o ljubavi pjevam,
Kad mi srce njene tajne ganu,
I u pjesmi tajne očitujem,
Što mi samo srce tajno šapće;
A srce je okat prorok tajna,
Okatijeg u Boga nejmade."
Zbunjen Adel oči oborio
Pred pjesnikom ponizan i stidan,
I jedva će od stida upitat:
"Dobar pjesnik, tako t' srca tvoga,
Štono znade da razbere tajne,
Mo'š li znati da je Mara vjera,
I da neće vjeru pogaziti?"
Razvedri se lice pjesnikovo
Posmijehom čarobne radosti:
"Tvrda vjera u Marije jeste,
Jeste tvrda, pram ljubavi jeste."
Pa se opet pjesnik sneveseli:
"Tvrđa vjera od života njenog;
I život se jadne ugasiti,
A ljubav se njena ne ugasi.
No, Adele, zapamti pjesnika,
U nevolji brat hoće da t' bude."
Tad s' okrene pjesnik opet pjevat,
Pjevajući pobirati bilje;
Adel ode Spljetu zbunjen, sjetan,
Nosi sobom pjesnika u glavi
I njegove tajne kobne r'ječi:
"No, Adele, zapamti pjesnika,
U nevoji brat hoće da t' bude."

Kad proljećem spusti s' tiha rosa,
Nježan cvijet kako se poklopi,
I kako se travka svaka snimi,
Dok je blago sunce ne obasja!
A kad sunce veselo prosine,
Cvijet svaki veselo s' uzvisi
I radosno mirisom zapjeva,
Svaka travka pogleda u sunce
I zapjeva zelenilom svojim.
Tako jaši Adel sjetan, snužden,
Dok ne stiže divan Spljet na pogled,
A kad Spljeta divna ugledao
I pomisli ugledat djevojku
Prelijepu Maru, milu Maru,
Zaboravi na Melkinu ljubav,
Zaboravi pjesnika biljara;
Čelo mu se mlado razvedrilo,
Srce mu je mlado zakucalo,
Konja igra, o konju ne misli,
Pjeva nešta, a ne zna šta pjeva,
Spljetu žuri, dok i u Spljet dođe.
Na pazaru mjesto uhvatio,
Svoje staro nekadašnje mjesto
Sretno mjesto sretnoga sastanka,
Djevojačkog prvoga pogleda,
I prvoga glasa mednih usta.
Al' je rano, jošte nikog nejma,
Kada nejma mladih kaurkinja...
Stoji graja žurnih trgovaca,
Trgovinu noseć i redajuć,
Stoji graja krčmara, mesara;
Svak se dobrom veseli pazaru,
Svak se nada novcu i dobitku,
Jedan Adel o novcu ne misli.
Na zemlju je skrstiv noge sjeo,
Ti bi reko, čeka Ibrahima,
A njem pamet kod drugog računa.
Onomad je rano silazio
I u putu obišao Turke;
Svak je mnio: Adel će na pazar;
A Adel je smeo pazar s glave,
Već on uprav Vornićevoj kući,
Pokraj kuće dva tri puta prođe,
Dok mu nješto milo zazvonilo
Preko zida iz Vornića bašče.
Dvije sestre veselo govore,
Šta će koja kupit na pazaru;
Mara reče, đulsije vodice,
Ivanica nešto drugo reče,
Al' Adelu dalje ne bi čuti,
Jer ugleda staroga Vornića,
Pa mu bješe brzo odlaziti,
Jer starina za šalu ne znade.
Tad je Adel sretan pošo kući
Pjevajući, konja igrajući,
A sad misli šta ne može smislit:
Hoće sestre doći, možda ne će!
Jest došao Ibrahime sluga,
I stigli su Turci iz Poljana
Sa dizdarom iz ravnog Konjskoga,
I sila se zgrnulo Turaka,
Sila raje i sila kaura,
Al' s njih Adel i ne kreće glave,
Već sumoran tumara očima
Po lijepim mladim kaurkinjam.
Mnoga ga je tanka pogledala,
Gledeći ga mnoga j' uzdahnula,
Jeste mnoga pokraj njega prošla,
Lijepom se momku osmjehnula,
A mnoga je stala kod Adela,
Da šta kupi od Tureta krasnog,
Il' da čuje, da koju izusti,
Ili barem da ga priupita:
"Nešto si nam sjetan, Adeliću!" -
Sve to Adel vidi i ne vidi,
Sve to Adel čuje i ne čuje,
Jer je nešta sjetan i zamišljen.
Milo oko, rumene usnice
Ne smiju se više kano prije,
Ne kazuju niza dva bisera,
Slatkim glasom ne romone često,
Kao što su romonile prije,
Već s' otvore silom i zamalo.
Al' se Adel na jednoč ispravi,
Radost mu je ožarila lice,
Od radosti očima sijeva.
Kud je mlađan upeo očima,
Otud ide golema starina,
Obrve mu kriju trepavice,
A vjese mu brčine sijede,
Al' vesela hoda i govora.
Nuz njeg idu do četiri sina,
Sve junaci stasa i uzrasta,
Junačkoga lica i pogleda,
Do jednoga, što je golobrado.
U svakoga bogate haljine,
U svakoga izbrano oružje;
Teško onom, i jao mu majci,
Na koga se slože i polete.
Svatko im se uklanja iz puta,
Smjereno im svatko pozdrav daje,
I za zdravlje junačko upita.
Ali ni tud jošte čuda nejma,
Već za njima istom čudo ide,
Jesu čudo, dvije krasne sestre!
Što j' na njima svile i kadife,
Pusta zlata i dragog kamenja!
Otkud krojač da onako skroji,
I otkuda vještog kujundžije
Da im divno onako sakuje
Pram ponosnom stasu i uzrastu,
Pram bijelom licu i rumenom,
Pram očima čarnoga pogleda,
Prama vedrom čelu djevojačkom!
Ta gladan će od glada poginut,
Hoće žedan poginut od žeđe,
A s njih oka ne će snimit moći;
Kamo l' ne će pamet se zamrsit,
Kamo l' ne će srce poludjeti
Sa mladosti take i ljepote?
Idu sestre za ćakom i braćom,
Sestra sestru za ručicu drži,
Sestra sestru milosno pogleda,
Među sobom tajno šaputaju.
Jesu stidne dvije golubice!
Jesu mile i jesu smjerene!
Al' je mlađa i plašljiva nešto,
I plašljiva i odnekud sjetna.
Uz rođenu sestru prionula
Kano čedo kad se majci mazi,
A bojazan pogled oborila,
Kan' da s' boji sestrina ukora;
Pa će stidna tajno joj kazati:
"Ivanice, slatka moja sestro,
Ja bih sada, vjeruj, najvoljela
Da nijesmo ni došli na pazar.
Tako mi je oko srca teško,
Neka mutna nepoznana strava,
Neka tamna i zlokobna slutnja,
Kano mora na srcu mi leži,
A ne mogu da je se oprostim;
O da nam je sad kod kuće biti!..."
Istom Mara sestri se istuži
I uz nju se bolje prigrlila,
Oko joj se nehotice otme,
Te opazi sretnoga Adela
I sretne se s njegovijem okom!
Slatki Bože, što ne stavi svijet,
Da se dolje pomakao nije,
Da taj rajski pogled ne pokvariš!
Tko čeznuo nije za ljepotom,
Tko ginuo nije za anđelom,
Tko gorio nije tajnom vatrom,
Jest nesretnik na gorkom svijetu,
Jer ne znade što je blažen pogled,
Ne zna kako kroz pogled jedini
Unakrst se svijet u raj stvara!
Sretan Adel u svoj raj zagleda,
I u jednoč zemlju zaboravi
I na zemlji sve što rajsko nije,
Pa zapjeva blažen i presretan:
"U Turčina đulvodica
Slatko miriše;
Al' je ljepša djevojčica,
Ljepša od ruže;
A ja Turčin ginem za djevojkom,
Za djevojkom, krotkom golubicom!
U Turčina bio vosak,
Bio izbiran;
Al' djevojka još bjelija
No je vosak sam;
A ja Turčin ginem za djevojkom,
Za djevojkom, krotkom golubicom!
U Turčina med je sladak,
Sladak presladak;
Al' riječi djevojčice
Slađe od meda;
A ja Turčin ginem za djevojkom,
Za djevojkom, krotkom golubicom!
U Turčina žerav konjic
Kao pelivan;
Al' ni konjic nije stasan
Kao djevojka;
A ja Turčin ginem za djevojkom,
Za djevojkom, krotkom golubicom!"

Dok je Adel pjesmu ispjevao,
Mnoga ga je milo pogledala,
Mnogo srce i samo uzdahnu;
A Turci se grohotom nasmiju
I zavidni bacaju se šalam,
I govore: "Adel je zatravljen!"
Samo jedan ne govori ništa,
Već osniva zlosretne osnove.
A kad Adel to vidi i čuje,
Na noge je skočio od muke,
Usjednuo hitroga đogata
I zvjezdomce kući poletio.




Powered by VegCook.net

© 2006-2022 cuspajz.com